Posoljeni zrak i razlivena tinta ...

ne postoji više

30.01.2007.

ccc

DA BISMO SE VRATILI-MORAMO PRVO OTIĆI.

bez suza, molim Vas

možda na nekom drugom mjestu, u drugom životu

znaće oni koji trebaju da znaju

Svi putevi vode IZ Rima.

24.12.2006.

konacno

DA VIŠE NE GUBIMO VRIJEME

24.09.2006.

Sizifus labores !



MIT O SIZIFU

[i]"Ako ima dana kada silazak protice ispunjen bolom,
ima isto tako i dana kada je ispunjen radošcu.
Ove rijeci nisu suvišne.
Zamišljam opet Sizifa, koji se vraca svom kamenu,
i bol je na pocetku.

Kada se zemaljske sile snažno vracaju u sjecanje,
kada poziv za srecom postaje suviše neophodan,
dešava se da se tuga budi u ljudskom srcu:
To Je Pobjeda Kamena, To Je Sam Kamen.
Neizmjernu nevolju suviše je teško nositi.
To su naše GETSEMANSKE noci.
Ali poražavajuce istine propadaju cim se spoznaju.

Ostavljam Sizifa u podnožju planine!
Svoje se breme uvijek nalazi.
No, Sizif nas uci višoj vjernosti,
koja porice bogove i podiže kamenje.
I on smatra da je sve dobro.

Od sada, ovaj svijet bez gospodara
ne izgleda mu ni jalov ni bezvrijedan.
Svako zrno ovog kamena, svaki kristalni odsjaj
ove planine pune noci sam za sebe oblikuje jedan svijet.
Sama borba da se stigne do vrha,
dovoljna je da ispuni ljudsko srce.
Sizifa trebamo zamisliti kao sretnog."[/i]

Albert Camus



Stotinu puta sam se poistovjetila s tim likom, stotinu puta sebe istim nazivala i opet stotinu puta istim trnovitim stazama koračala naprijed, unatoč okrvavljenim stopalima...
Svako je od nas Sizif, a život koji imamo je taj kamen koji guramo po već ustaljenom ritmu ka vrhu planine.
I nakon mnogobrojnog guranja opet ćemo jedno jutro osvanuti u podnožju planine što se ŽIVOT zove.

27.08.2006.

Turkey, I'm comming =)

24.08.2006.

SFF

prekinuh svoj blog- odmor zbog ovoga =)

:::



Najznačajniji filmski festival Jugoistočne Evrope!
Pa dobro, ne mogu reći da mi ne prija kad neko spomene nešto «moje» u svijetu, a još više kad za to isto kaže da je najbolje, patriotizam i rodoljublje su čudne stvari.
Volim festival jer volim upravo taj osjećaj koji mi patriotizam pokreće u tijelu i duši.
Volim kad se ljudi skupe, kad dođu poznate face, kad su tu dobri filmovi, kad se hvali bar nešto u ovoj našoj državi, a BH film nam je to često pružio
Volim kad kažu da u Puli od '91 nije došlo stranih gostiju koliko u Sarajevo dođe za jedan dan
Volim kad Bono Vox i druge zvijezde dođu u Sarajevo
Volim kada prođem gradom vidim puno turista
Volim kad se raja skupi ispred pozorišta, Metalca, Meeting pointa
Volim kad se na svim «susjednim» tv stanicama priča o festivalu, hvale ga
Boga mi, kao da se o meni priča
Pa ja sva sretna i ponosna
A gdje sam ja tu ustvari ?
Samo jedan od malih građana ovog divnog grada
Koji će čamiti ispred BKC-a da bi mu na kraju rekli da nema karti
A uz to nema Eronetovu karticu (vjerna BH Telecomu)
A i nema štele da dobije akreditaciju niti 60 krvnih zrnaca ili ti Konvertibilnih Maraka da istu kupi, makar i zbog one kanafe za mobitel
Iako umire od želje da bude na koncertima Zabranjenog pušenja, Massima Savića, Letu Štuke, Skroz i dr.
Da pogleda neke filmove, pa makar i tek onako da izađe iz kuće
E sad, kada bih počela pljuvati o onim mnogim stvarima koje mi se ne sviđaju na festivalu, ispala bih ljubomorna na sve te guzonjine sinove koju su čak i plaćeni da gledaju filmove i idu po partyjima, a neko ko se u film razumije više od njih i ima veću želju da okusi sve to, ne može da nađe ni jebenu kartu da kupi
Pa neću
Biću ponosni građanin ovog Grada
Nek' me patriotizam nadvlada
Nek' ispadnem slijepa, prevarena, pokradena, budala i glupača
Kako ko hoće
Ja ću uzimati Festivalski bilten svaki dan i pažljivo ga prečitavati
Čekati u redu da kupim kartu, možda za neki film koji ću za mjesec dana moći pogledati u kinu po duplo jeftinijoj cijeni, ili za 2 marke na DVD-u, u kućnoj atmosferi, ma nek' priča ko šta hoće, nije to isto
Pratit ću festivalska događanja na tv-u
I isti reklamirati na stranim sajtovima i hvaliti se
Bar imamo čime da se pohvalimo
Navikli smo da se žalimo: pokradoše nam pare, oni plaćaju one cirkusante da dođu i sve im džaba, a ja nemam ni poštenu penziju, platu i sl.
Možemo bar 9 dana godišnje da se ponašamo svjetski
Da uživamo u onome što je došlo tu kod nas
Jer to ne dolazi baš tako često !

:::

17.08.2006.

[i]«Jednom sam sanjala da sam leptir
A sada više ne znam da li sam Elma koja sanja da je leptir
Ili sam leptir koji sanja da je Elma»[/i]

Neko nekada reče nešto slično
Sjetih se ovih riječi
Ja odoh na mali odmor da odsanjam svoje
A vi mi ostanite nasmijani =)

:::



Zamalo da veceras osvojim rafting na Neretvi
Za samo jedan glas
Šta ću kad nemam sreće u tim nagradnim igrama
«Žao nam je, više sreće drugi put!»

pjevušite
«Ljubav nije laka stvar»
Plavi orkestar

I budite mi pozdravljeni =)

11.08.2006.

it's raining



[i]« Bježi kišo s prozora
da te nije sad bih ja
svoga dragog ljubila ...»[/i]

Jah ... kako da ne !

Volim sunce, ali volim i kišu.
Svaka kapljica koja se spusti na zemlju nosi svoju priču. Osluškujem tu melodiju kišnih kapi. Nije baš pjevljiva, ali kada bolje čujem, nije ni ružna.
Čini nas pospanim, ali i tjera na razmišljanje.
Valjda tako u životu uvijek naiđe taj trenutak kada se izlaz nigdje ne vidi, čini nam se tako daleko i nedokučivo. Nije on tu samo kada je kiša, ali kod mene se izgleda najčešće tada pojavi. Trenutak kada se čovjek osjeća izgubljeno, u prostoru , vremenu, društvu, svijetu. Ne zna gdje je, ni gdje ide, ni šta bi sam sa sobom.
Milion pitanja, bez odgovora.
I tada, tako ugroženom i mukom pritisnutom čovjeku ništa drugo ne preostaje nego da misli. Uhvati se za jednu misao, kao za slamčicu, i ne pušta je.
To mu i kazuje kišna melodija, ona nas tjera da mislimo kao što nas neka brza melodija tjera da plešemo. Ali ipak postoje na svijetu i drugi krajevi, sa drugim ljudima, drugačijim životima i uslovima, drugačijim izgledom, gdje možda u tom trenutku ne pada kiša već grije sunce, mjesto pa i sa stvarnim izlazom za onog koji se kreće i živi.
Mislim, dakle postojim!
Uh ... dobro je ... živa sam. Vidim zračak sunca, zračak nade.
Ona znači da ne moram prihvatiti bezizlaznost ovog položaja, kao konačnu, stvarnu, potpunu, ma kako ona izgledala očigledna, istinita i nepromjenjiva.
Taj zračak nade može biti spasonosan, može nam pokazati put ka izlazu i pomoći nam da donesemo pravu odluku u trenutku kada sve izgleda tako izgubljeno.
Nije sama ta misao ono što nas spašava, nego to što mi znamo da ona postoji u nama. Daje nam osjećaj sigurnosti.

Mislim da sam danas dobro iskoristila ovaj kišni dan.
Gitara je ponovo zavirala neke stare, skoro zaboravljene melodije.
Neke započete knjige su pročitane.
Neke košulje ispeglane.
Soba usisana.
Odlično!

09.08.2006.

...

Nek' idu svi u lijepi Honduras !

09.08.2006.

Gabrijel Garsija Markes

Kad bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo marioneta,
i podario mi komadic zivota,
moguce je da ne bih kazao sve sto mislim,
ali nesumnjivo bih mislio sve sto kazem.
Stvari bih cjenio, ne po onome sto vrijede, vec po onome sto znace.
Spavao bih manje, sanjao vise,
shvatio sam da da svaki minut koji provedemo zatvorenih ociju gubimo sezdeset sekundi svjetlosti.
Hodao bih kad drugi zastanu,
budio se dok ostali spavaju.
Slusao bih kada drugi govore, i kako bih uzivao u sladoledu od cokolade.
Kada bi mi Bog podario komadic zivota, oblacio bih se jednostavno, izlagao potrbuske suncu, ostavljajuci otkrivenim ne samo tijelo vec i dusu.
Boze moj, kada bih imao srce ispisivao bih svoju mrznju na ledu, i cekao da izgrijeje sunce.
Slikao bih Van Gogovim snom, na zvijezdama jednu benedetijevu poemu, a Seratovu pjesmu bih poklanjao kao serenadu u casu svitanja.
Zalivao bih ruze suzama, da bih osjetio bol njihovih bodlji i strastveni poljubac njihovih latica...
Boze moj, kada bih imao jedan komadic zivota...
Ne bih pustio da prodje ni jedan dan, a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim.
Uvjeravao bih svaku zenu i svakog muskarca da su mi najblizi i zivjeo zaljubljen u ljubav.
Dokazivao bih ljudima koliko grijese kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.
Djeci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauce da lete.
Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa staroscu, vec sa zaboravom.
Toliko sam stvari naucio od vas ljudi...Naucio sam da citav svijet zeli da zivi na vrhu planine. a da ne zna da je istinska sreca u nacinu savladavanja litica.
Shvatio sam da kada tek rodjeno dijete stegne svojom malom sakom, po prvi put prst svog oca, da ga je uhvatio zauvijek.
Naucio sam da covek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi.
Toliko sam toga mogao da naucim od vas, premda mi to nece biti od vece koristi, jer kada me budu spakovali u onaj sanduk, ja cu nazalost poceti da umirem...

06.08.2006.

Lego kockice



Nisu li Lego kocke najgenijalnija igračka ikad napravljena?
Različitih su veličina, oblika, boja, a sve se mogu spojiti jedne s drugima.
S lego kockicama nema granice našoj mašti, jednostavno sve što zamislimo možemo sagraditi. Razvijamo svoju kreativnost i maštu. Spajamo naizgled nespojive dijelove, da bismo na kraju dobili domove za naše lutkice, auta za kenove i sva druga pomoćna pomagala pri našoj igri. A što je najbolje, lego kockice se mogu uvijek iznova koristiti i one su neuništive. Nikad niste vidjeli nijednu razbijenu lego kockicu. Uvijek izgledaju nove i svježe, kao kada ste ih prvi put dobili.
Ja, ratno dijete, nisam znala za ove genijalne stvarčice do svoje osme godine, kada ih je neki dobri čiko spakovao meni u paketić i poslao za novu godinu. I tada mojoj igri nije bilo kraja. Kao mala, oduvijek sam maštala sagraditi Barbyland. Zemlju svih mojih Barbika i njihovih muževa - Kenova. Zemlju u kojoj nikad ne bi bilo rata i u kojoj tuga ne bi postojala. Ali, za to nikad nisam imala dovoljno kockica, pa su se Barbike morale zadovoljiti manjim gradićem, sa vilama i obaveznim bazenima. To je bila igra. Naravno, uz građenje doma, obavezno je bilo šivenje odjeće i pravljenje frizura ( šišanje i farbanje kose temperama). E, tako se razvija kreativnost.
Kao što rekoh, Lego kockice su višenamjenske, mnogo puta upotrebljive i nikad stare. Kao takve, mogu se prenositi sa generacije na generaciju, kao što bi rekli, s koljena na koljeno. I danas sam Ja mislila da je najbolji dan za to. Došlo je vrijeme da svoju dječiju radost spajanja kockica širim dalje u porodici. Izvadih ih iz kutije i posljednji put napravih zamak, nalik onima širom Engleske ;) . Onda ga sruših, spakovah kockice i ponosno krenuh da ih predam svojoj sedmogodišnjoj rodici. Čekam njeno oduševljenje i poljubce.
Kada je otvorila kutiju i proslula sve kockice na pod reče :
« Što će mi ovo, pa imam Sims 2 na kompjuteru ! «

ŠTA ???

Je li to normalno?
Ili ja još nisam čula za najnoviji svjetski hit :
«Mame, nabavite djeci računare umjesto igračaka.
To će im biti mnogo zanimljivije, a i vi nećete stalno morati raspremati nered koji ostave nakon igre ! Fenomenalno, zar ne? «

04.08.2006.

ma šta si se rascmizdrila ?!?

...
kažu, dobro je isplakati se
razbistri se vid ...
pa eto, i ja se isplakah večeras
prelomilo se
na jednoj riječi
toliko je bilo dovoljno
da sav svoj bijes istresem
da kažem nepromišljene riječi
zbog kojih se sada ne kajem
dobro se osjećam
lakše mi je
čudno, šta se sve bilo nakupilo
i čudno od kada se nisam ovako isplakala
sve se završilo dobro
smirena sam
progledah
...


[i]Digni tu lijepu glavu...
Pogledaj me bar...
U suzici što blista čuda se trista vide...
Tvoja je sreća samo tvoja stvar...
Al zato tvoja tuga...
To je već priča druga...
To na moj račun ide...[/i]

02.08.2006.

...

30.07.2006.

zatišje pred buru ?!?

Veče kad se brzo smrkava i kad svako živo stvorenje obuzima strah, i svako oko traži svjetlost i svaka glava sklonište.
Upalila sam sve sijalice u svim sobama.
Sve su stvari oživjele, postale prijatne i riječite, kao od zahvalnosti.
Noć odmiče brzo i neosjetno.
Sve što radim, čitam, gledam ili jedem, sve je prijatno, mirno, dobro i lahko.
Stanem i dugo slušam šum u svojm rođenim ušima.
Možda je i vama dobro poznat taj beskrajni i nejasni razgovor između samca čovjeka i tišine oko njega.
U neko doba trgne me jači huk koji dolaze spolja.
Kiša? Ili tutanj kola koja jure u daljini?
Idem polahko do balkona. Gledam. Osluškujem. Nije ništa.
Nebo je svijetlo i lijepo kao sve noćas, i ne izaziva ni sjećanje ni misli koje rastužuju. Nekoliko oblačaka, rasvijetljenih iznutra.
Vraćam se i sjedam, mirna kao da sam razgledala državu koja je po mojoj volji.
Tada zapitah sama sebe, ne očekujući odgovor, bez uzbuđenja:
« Pred kakvu oluju je ovo zatišje? Kakve opasnosti sprema? «
Oklijevam da tu pomisao napišem i utvrdim, jer ništa nije stvarnije i istinitije od takve situacije koja bez povoda i neočekivano proleti mozgom, dok čovjek sjedi sam ...
... u noći...






p.s. prijatno iznenađenje me čekalo na best of blogger.ba
wooow
:)

29.07.2006.

Avanturistički duhovi u epizodi « Visočke iskopine »

Prije par dana se požalih, kako ja, stari egiptolog, još ne pogledah to što pronađoše u Visokom. I tako iznenada dogovor je pao, i u 11:45, slavna avanturistička četvorka je krenula sa perona broj 3, u nekom «krš» vozu pravo u Visoko. Prije sam živjela u blizini željezničke stanice, i poslije rata smo mi djeca stalno istraživali te tada nepokretne vozove i igrali se u njima, sve dok jednom nije proradio i mi sa njim isli na petominutnu vožnju. E sad, ako izuzmemo to, ovo bi bila moja prva vožnja vozom. Mogu vam reći da nije onako kako sam zamišljala čitajući ruska djela npr. Anu Karenjinu (ne misleći na kraj, naravno). Sve te divno opisane vožnje vozom, sada su mi izgledale izmišljeno, ili su to ipak BH željeznice ...ma sad to nije važno.
Važno je to sa smo mi skontala gdje trebamo izaći, i nakon 30-tak minuta vožnje smo se našle u najpopularnijem turističkom odredištu lijepe nam naše. Naravno ne znajući gdje treba da se uputimo, vođene našim avanturističkim duhom, i uz ljubaznost Visočana koji su nam ponosno objašnjavali put do njihovih novopečenih piramida, snašle smo se nekako i našle na putu ka platou «Piramide Sunca». Moram reći da je to penjanje bilo jako iscrpno za mene, uzimajući u obzir da je sunce bilo tek nešto malo odmaklo od polovine neba, i grijalo pakleno. Uz nekoliko odmaranja u svim debelim hladovinama na koje smo naišle, nakon sat vremena bile smo na platou.
Jedna nešto veća iskopina, malo kamenja, i nekoliko ljetnih baštica. To je sve što smo vidjele. Nakon dužeg odmora i sladoleda, Visočani nas uputiše nazad nekom prečicom, kako bi brže stigle i uputile se ka Mjesecu, jer ovdje nismo baš mnogo vidjele ( iako su meni one klupe bile dosta interesantne :) ).
Sada je uslijedilo nešto mnogo zanimljivo. Provlačenje kroz šumu, čuvajući se od zmija i hvatajući se za grančice kako se nebi skotrljale sa Visočice. To se zove avantura. Čak smo i mi nešto otkrile, flašu koja nema dna, zamislite koja ispušta vodu stalno i koja se nikad ne prazni. To se zove otkriće :), obavezno posjetite !!! Kada smo sišle u grad bilo je oko 16 sati, a povratni voz je bio u 17:58, i nismo imale vremena da odemo do «Piramide Mjeseca» (ali smo poslije u čekaonici saznale neke interesantne stvari). Lagana šetnja kroz centar grada, Visočki buvljak, odmor na klupici odmah uz Bosnu, i pravac stanica. Onda je došao najugodniji dio putovanja. Ušle smo u pogrešan voz. I to onaj brzi Zagreb-Sarajevo. Ovaj bi sigurno bio po ukusu Ane Karenjine i ja promijenih mišljenje o vozovima. Užitak ! Uživale smo u udobnosti. (Dobro, mene je malo uhvatila panika i to je pokvarilo uživanje do samog kraja, ali to ćemo zaboraviti.)
Žive i zdrave smo stigle u Sarajevo. Da, glavni grad Bosne i Hercegovine, čija željeznička stanica izgleda kao javni wc. Pa pomislih šta će turisti koji su izašli iz našeg voza tada pomisliti o našem gradu. Nadam se da će čaršija da nam osvjetli obraz.
Sad bi trebao uslijediti zaključak. Visočani, nemojte se naljutiti, ali «ono» meni zaista nema nikakve veze sa piramidama. Nešto jeste, ali piramide ... hm ... treba tu još dosta kopati. A ako je kojim slučajem ne bude, ma ne sikirate se ništa, mi ćemo nju da napravimo ! :)

28.07.2006.

Počeh razmišljati o dosadi...


[i]Toliko je dosada zavladala na zemlji, da čovjek uvijek traži nekoga i nešto da se razonodi. Ljudi ne smiju ostati sami sa sobom. Često vole čak i društvo budala, glupak, čak i svog protivnika, nego da trpe samoću, a to znači društvo samog sebe. Zato mi se čini da je prvi motiv prijateljstva, strah od samoće, strah koji je jeziv i mračan kao provalija. Čovjek sve radi da ubije svoje dragocijeno vrijeme, i tako izgleda rođen bolestan. Čovjek danas broji sate, a prije je znao danju za vrijeme samo po sunčanom satu, ili noću po kretanju zvijezda. Danas imamo jedan sat koji je na zidu naše sobe, jedan na radnom stolu, jedan na računaru, na televizoru, na mobitelu, na ruci...
Čovjek postaje prijatelj čovjeku koji je zabavan, a izbjegava čovjeka koji je dosadan. Danas se izmišlaju kutije koje pjevaju, mašine koje govore, i te sprave puštamo da govore i pjevaju ne samo kad smo sami, nego i kad smo u društvu, pošto nam više ni društvo nije dovoljno.
Pročitah negdje da je društvo izmislio čovjek da se udalji od ozbiljnih razmišljanja, koje dovode u ono što je bolno i teško, a to je filozofija o životu.
Samoća je za izabrane ljude, rekao je jednom Seneka.
Ljudima velikog duha ništa ne može da zamijeni njihovo sopstveno društvo sa sobom. Ti veliki duhovi su najviše usamljeni kad su u društvu drugih, i različitih ljudi nego što su oni sami.
Nema ništa ljepše nego pripadati sebi i spoznati sebe.
Volim samoću i rado je se sjećam !

A ovaj trenutak razmišljanja, završila bih rečenicom čovjeka kojeg volim citirati u svojim postovima, prof. A.P. :
« Samo se budale dosađuju !»[/i]


Stariji postovi


ove držim na oku :

nešto vrlo kratko o meni :
[i]-ime :Elma
-rođendan : 26.01.
-školuje se u : P.B.G.S. ( ne još dugo)
-malo je komplikovana
-voli Sarajevo
-dobru fotografiju
-ne gleda filmove
-voli da čita
-plače uz Balaševića
-i kupuje domaće !

(ovo je sasvim dovoljno)[/i]


Čemu blog ?

[i]Znaci koje ostavljamo iza sebe neće izbjeći sudbinu svega što je ljudsko : prolaznost i zaborav.
Možda će ostati uopšte nezapaženi ?
Možda ih niko neće razumijeti?
Pa ipak, oni su potrebni, kao što je prirodno i potrebno da se mi ljudi jedni drugim saopćavamo i otkrivamo.
Ako nas ti kratki i nejasni znaci i ne spase od lutanja i iskušenja, oni nam mogu olakšati lutnju i iskušenja i pomoći nam bar time što će nas uvjeriti da ni u čemu što nam se dešava nismo sami, ni prvi ni jedini.[/i]

Andrić

još ponešto :
Jedan je GIBONNI

Letu štuke

Poezija Đorđa Balaševića

Gracija :)

SFF



Spasimo Viktora


M.C. Escher




svi ljudi dobre volje, koji žele da mi pomognu oko dizajna templatea, a i oni koji žele da se raspričamo, neka se jave na ovu adresu :


[u][i][b]moj MSN :
[/b][/i][/u]
elmica_bh@hotmail.com





najbolj blog svih vremena, koji nažalost više nema postova
Pretekst


klikalo vas je ukupno
21015

Powered by Elmica